January 20, 2020

TRENING

Tko su oni što trče po cijelom Zadru

Par riječi iz pera naše Petre

Autor:
RunZadar

Autor: Petra Parać

U našem gradu postoje ljudi koji su izrazito stručni i sposobni, a uz to i „čovječni”. Nekada ih ne vidimo, a nekada ih vidimo samo ako postignu neke velike uspjehe, koje gledamo ili čitamo na televiziji i u novinama. Jedan Zadranin vrijedan podrške i hvale u svakom pogledu je Jure Šango. Uopće ovu priču ne bih koristila za informacije o Olimpijadama, o uspjehu za koji svi znamo da je napravio. Prije svega, Juru sam izdvojila jer je jedna osoba koja osim što radi velike stvari za Zadar, spojio je i karijeru, obitelj, prijateljstvo, davanje drugima, stručnost i edukaciju.

Svi smo čuli za ono „Zadar trči”, te sve češće po zimi, kiši, vrućini, suncu, navečer i ujutro, od „Karme do Uskoka” viđamo naše građane kako trče, oba spola i svih generacija. Nažalost, neki se znaju s tim narugati. E pa ovaj tekst posvećujem tome. Bila, išla, vidjela, upoznala, probala, izdržala.

Ovako stvari stoje ☺ – u vrijeme kada vlada recesija, bezvoljnost, depresija, kada ljudi odlaze vježbati u zatvorene prostore ili leže doma na kaučima- Jure Šango uz još dva trenera- Ivana Gobina i Ivana Tutu promijenio je ljudske živote. Doslovno, napravio je zadarsku revoluciju. Na koji neki znaju provokativno govoriti- „još plaćate da trčite”. Evo dat ću jedan svoj ženski doživljaj. Svako jutro Jure, a i ostali sudionici Škole trčanja u zajedničkoj grupi podrške daju pozitivne citate, brigu i poticaje. Što je jako bitno za upornost i uspjeh.U određeno vrijeme za trening, u našem parku Vladimira Nazora možemo čuti jako puno opuštenosti, smijeha kod žena i muškaraca koji su donijeli svoje prostirke za vježbanje, obuli tenisice na noge i svoje probleme „ostavili iza sebe”:

Nema konkurencije, nema natjecanja. Nije li to upravo ono što treba ljudima danas? Zamislite, žene od 50, 60 godina dolaze hrabro i vrijedno podržavati starije, mlađe, otrčati svoje kilometre, družiti se, nasmijati, pa čak i ispeći kolače doma i počastiti. Neki povedu i svoju djecu, koja upotpune cijeli doživljaj.  Oni nisu došli tamo „trčati kao luđaci”, to su ljudi koji su uz podršku ovih ljudi napravili jedan korak za sebe. Svi su zavrijedili jedan „veliki bravo”. Nedavno je članica škole, žena u zrelim godinama koja mi može biti baka, istrčala maraton od 42 kilometra. Zamislite koliko takve žene, djeluju na druge oko sebe. Koliko inspiracije i motivacije. U praksi i teoriji. Zamislite koji je to entuzijazam, podrška i pozitivna energija.

Bude tu i „lošijih dana”, nekome se jedan dan ne da, netko dođe samo radi druženja, netko se dođe ispričati, nije ni bitno. No ljudi su napravili korak za sebe- pokrenuli su se, time su pokrenuli i druge stvari u svojim životima, došli su u prirodu, svježi zrak i dobro društvo. Dijele iskustva, želje, probleme i brige. I znaju da ih ta podrška čeka i sve ostale dane. Padnu tu i kave, druženja, odlasci na trke i izlete. Nema tema i pitanja koja se ne mogu otvoriti, a sve uz vodstvo ljudi koji su stručni. Nije li to nešto što se odavno nije dogodilo u našem gradu? Otvoreno je za svih, svaki dan i ne traži nikakvo predznanje. U znak zahvalnosti za prijatelje koje sam dobila kroz ovu Školu, za stručnost trenera, za skidanje svojih psihičkih i fizičkih blokada, za veliko hvala ljudima koji ti nesvjesno svojim dobrim namjerama i pozitivnom energijom poprave dan, za žene koje me svojim karakterima motiviraju, muškarce  koji ne bildaju mišiće nego srca i umove, i za jedan veliki naklon ovoj „malo-velikoj zadarskoj sportskoj revoluciji” postavila sam pitanja Juri Šangu, da vše ljudi čuje što se tu događa. ☺

Možda uspijemo nekoga još dignuti iz kauča. Znam osobno ljude kojima je ova škola promijenila život za 360 stupnjeva, znam mlade trkače koji su postigli nevjerojatne uspjehe i okružili se pozitivnim starijim ljudima, što je važna karika na njihovom putu. Znam žene koje su prošle kroz svoje vanjske i unutarnje blokade i ono „ne mogu”, ljude koji su popravili zdravlje… Ja sam mislila da nikada neću moći trčati preko sat vremena, da neću moći s nekim trčati, i kako ću to sve… I onda sam upala u tu „skupinu, ili ti sektu luđaka”- iz prve ruke sve preporuke! E da, treneri su nam onako u „sjeni”, ne hvale se previše, motiviraju i odrađivaju kvalitetno svoj posao. A čujem provokacije tipa „što oni tamo rade uopće?”.  Bez njih to ne bi bilo izvedivo. Ako ne vjerujete, dođite i vidite. Prije svega, to su vrlo moralni ljudi. Tamo vam nema „nabrijavanja”, u smislu ajde trčite dok se ne uništite. Ne. Prvenstveno je naglašena briga o sebi, i dobrobit fizička i psihička. Pa da čujemo ovog uspješnog obiteljskog čovjeka, stručnjaka, Zadranina, prijatelja i čovjeka koji je to sve pokrenuo.

Treneru Jure, možeš li nam reći svoje stručno mišljenje zašto je trčanje dobro za sve generacije? Znam da u Školi trčanja Zadar trče i žene koje su navršile 50. godinu, dok ima i tinejdžera. Što trčanje donosi ljudima u fizičkom i psihičkom dijelu?

Točno, u Školi trčanja Zadar imamo trkače rekreativce svih generacija. Za trčanje nema dobnih ograničenja. Naš najstariji trkač ima 70 godina i ide mu jako dobro. Isto tako imamo i nekoliko teenagera. Jedina ograničenja koja mogu postojati su eventualne zdravstvene smetnje u kojim je fizička aktivnost ovakvog tipa kontraindicirana. Zato je za svakog trkača a i općenito bilo koga tko se rekreativno bavi sportom, dobro napraviti barem jednom godišnje sistematski liječnički pregled sa kojim bi se na vrijeme uočili potencijalni problemi i ograničenja. Ipak, rijetki su ovakvi slučajevi i gotovo svi naši trkači bez ikakvih problema napreduju i postižu odlične rezultate. Niz je pozitivnih učinaka trčanja.

Ljudi se često boje forsiranja, ozljeda, spominju koljena i slično? Reci nam nešto o tome, no znamo da nudite i „nordijsko hodanje”. Pričaj nam malo o tome.

Vrlo je važno postupno se uključiti u ovakve aktivnosti i baš ništa ne forsirati. Zato u Školi trčanja sa početnicima radimo vrlo niskim intenzitetom jer želimo napraviti kvalitetnu adaptaciju tijela na, za neke, sasvim nove oblike kretanja.

Iskustva su pokazala da ako netko ne osjeća nikakve smetnje u prvih mjesec dana treninga, taj neće imati niti kasnije nekih problema. Neki ljudi jednostavno imaju veću otpornost tetiva i mišića na napore dok je kod nekih struktura puno osjetljivija. To nije slučaj samo kod početnika već i kod vrhunskih sportaša!

Istina, u trčanju postoje problemi sa ozljedama koje uzrokuje prenaprezanje ali gotovo uvijek se uzroci mogu pronaći u forsiranju, prevelikom intenzitetu ili volumenu treninga. To u Školi trčanja Zadar jasno želimo izbjeći. Apsolutno smo protiv velikih kilometraža te imamo filozofiju da osoba treba trenirati samo onoliko koliko je potrebno da napreduje.

Možeš li nam navesti primjere kako su ljudi koji su bili baš onako početnici i na kraju protrčali prave trke?

Bilo je jako puno slučajeva da ljudi nisu nikad trčali i da su na prvim treninzima prolazili osnovne stvari i trčali neki  100 metara u komadu a sad sa lakoćom trče polu maratone i to prilično brzo! Mogu se slobodno pohvaliti da u Školi trčanja imamo barem 50 takvih i sličnih tome.

Smatraš li da je za današnji problem pretilosti trčanje kao aerobna aktivnost idealna i zašto?

Trčanje je idealna kompenzatorna aktivnost današnjem životnom stilu. Ljudi sjede u uredima, za kompjuterima, pa opet doma prikovani uz televizore. Prehrana najčešće nije idealna. Apsolutno je nužno započeti brigu o svom tijelu! 🙂

Što treba ljudima da krenu trčati? Neka posebna oprema, skupa? Koliko puta tjedno je dovoljno dolaziti na trening?

Nije potrebno mnogo. Tenisice za trčanje i dobra volja. Ništa više. Tenisice su možda najskuplji dio opreme ali ionako ih gotovo svatko ima tako da možemo reći da trčanje ne iziskuje nikakav dodatni trošak.

Preporučamo 3 treninga tjedno ravnomjerno raspoređenih kroz tjedan. Primjerice ponedjeljak, srijeda, petak. Na taj način pružamo tijelu dovoljno vremena za oporavak što je vrlo važno.

Zašto je potreban savjet i vodstvo stručnjaka i trenera za trčanje? To mnogim ljudima nije jasno.

Često čujemo „provokacije” tipa „kome treba škola za trčanje?, „a mogli ste i školu disanja otvoriti…”. Istina je puno drukčija. U Školi trčanja iz tjedna u tjedan ljudima pokazujemo što treba trčati, koje udaljenosti, kojom brzinom, U početku ispravljamo eventualne pogreške u tehnici itd. Škola trčanja je mjesto gdje trkači mogu dobiti kvalitetne savjete i vodstvo naših iskusnih trenera.

Vrlo važan dio priče je trčanje u grupi. Naime, svatko kroz neko vrijeme pronađe nekolicinu trkača koji su sličnih sposobnosti pa imaju mogućnost trčati u društvu što čini cijelu stvar još zabavnijom. Sastavni dio treninga trčanja su i vježbe snage koje provodimo 2 puta tjedno.

Dakle cijeli je niz razloga zašto je nekome potreban trener u trčanju. Slobodno mogu reći da je vrlo teško, ako ne i nemoguće postići ovakve pomake bez stručnog vodstva.

Smiju li ljudi doći i pridružiti se, prvo da vide kako je?

Naravno, svatko može doći i probati koji trening i da vidi što je to što mi ovdje radimo. Vrata Škole trčanja Zadar su uvijek otvorena…

Kako si uopće došao na ideju Škole trčanja? Danas je svima poznata ona: „Run Zadar, Zadar trči.” Koje ste sve stvari organizirali, kako se družite?

Kad sada vrtim film unatrag, cijela priča mi se čini nevjerojatnom. U početku smo mislili da ćemo u Zadru skupiti nekih 20-30 ljudi koji će redovito trčati a već na prvom treningu 2015. je na trening došlo 100 ljudi. Formula je jednostavna: golemi entuzijazam, pozitivna energija i kvaliteta. Smatram da bilo koji projekt uz ova dva sastojka, ne može propasti. Zaista uživamo u svakom treningu i promjenama koje unosimo u živote naših trkača. Kako one fizičke, tako i one psihičke.

Ljudi se boje ljeti vrućine, zimi hladnoće, uvijek je neki razlog zašto ne krenuti. Skini nam te stereotipe i motiviraj nas.

Ne mogu reći da nije teže trčati ljeti na 30 stupnjeva – jest. Ali iskustva su pokazala da trkač koji predano trči u jesen i zimu, teško da odustaje ljeti bez obzira na temperaturu. Kada čovjek ima cilj i želi napredovati onda nema te prepreke koju neće zaobići.

Kako motivirati mlade da dođu trčati, zašto ih ima manje nego starijih? Nekada im trčanje zna biti dosadno.

Trčanjem na duge pruge  se puno više bave ljudi u zrelijim godinama. To je činjenica. Kod mladih je potreban nešto drukčiji pristup i dinamičnost. Mladi više vole sportske igre ali nerijetko nam se javljaju i oni koji žele napredovati u trčanju. Kod njih je potreban nešto drukčiji, puno dinamičniji pristup. Nadamo se da ćemo uskoro još više teenagera vidjeti na našim treninzima.

Koliko je bitan unos tekućine i određena prehrana u trčanju?

Prehrana i tekućina su uvijek jako bitne, ne samo u slučaju trčanja. Kao što sam već rekao, često je danas prehrana neuravnotežena, ljudi se hrane prilično nezdravo. U slučaju trčanja ali  i sporta općenito, treba se samo hraniti pravilno i unositi dovoljno tekućine (pogotovo ljeti).

Koliko imate članova, kako doći do vas? Jel potrebno imati nekakvo predznanje i iskustvo?

Trenutno kod nas trči preko 150 trkača. Svaki tjedan nam dolaze novi trkači a za početak je dovoljno napraviti prijavu putem naše web stranice runzadar.com ili doći u park Vladimira Nazora u nekom od naših večernjih termina. Dolaze nam kandidati uglavnom bez trkačkog iskustva tako da nikakvo predznanje nije potrebno. Upravo zato i postojimo! Da uz nas protrče svi oni koji to žele.

Ponekad trkačima kažem da je cilj Škole trčanja osposobiti trkače da bez problema mogu otrčati 60 minuta i da uživaju u tome. Za mene je tako lijepo vidjeti nekog našeg „školarca” kad u nekom svom terminu protrči Karmom sa slušalicama u ušima i kad je očito sretan radi toga. To je za mene neprocjenjivo.

Ajde jednu zadnju za motivaciju Zadrana za kraj. Za one što „važu” i nećkaju se hoće li večeras na trčanje ili u fotelju!

Kaže se da je najteža stvar u trčanju – otvoriti vrata od kuće i krenuti na trening. Ima tu istine. Nakon napornog dana na poslu, ljudima zna biti teško spremiti se i krenuti na trening. Svakodnevno se suočavamo sa situacijama u kojima usmjeravamo svoj život u nekom pravcu.

Svojevrsnim raskrsnicama na kojima je potrebno odabrati pravi smjer.  Mislim da nije uopće upitno dali je trčanje ili kauč bolji smjer. Potrebno je samo biti odvažan iz dana u dan. Svatko u sebi ima dovoljno „vatre” da započne sa promjenama u svom životu. Trčanje stvarno puno toga može promijeniti – potrebno je samo napraviti prvi korak.

Da zaključimo cijelu priču. Pokrenimo se. Pokrećući  fiziku, pokrećemo i duh i psihu. Sve je povezano. Ne sramite se, jer imate puno ili malo godina. Jer ste debeli ili mršavi. Jer ste komunikativni ili nekomunikativni. I ne žalimo se da nam grad ne nudi ono što nam treba.

Prije svega, ovakve projekte i ovakve ljude trebamo isticati u medijima, ne samo tamo, nego i na kavama, pričama i u životima. Ljudi se razbolijevaju jer se ne kreću, nisu u prirodi, ne druže se, ne vide napredke sa samim sobom. Sve to ovi su ljudi pokušali kroz Školu trčanja pružiti nama drugima.

Uskoro imaju novu utrku, nove ciljeve.. u svojim glavama, karakterima, i „borbama” koje svi vodimo sa sobom. Ali sve one lakše su  kada se pokrenemo i kada ih s nekim podijelimo. Istrčimo svoje kilometre, neće nitko drugi umjesto nas. Hvala Juri na motivirajućoj čakuli!