Nitko se nije jedno jutro probudio kao dobar trkač. Uspješni sportaši, trkači se godinama pripremaju, postupno podižući svoj fitness, podižući tolaranciju na trening, učeći se na svojim greškama pa čak I ozljedama. Postupno, ali sigurno oni postaju uspješni trkači.
Mlađi, neiskusniji trkači gladni su PB (Personal Best) vremena. Rekordi su jedino o čemu misle. Zadovoljstvo za njih proizlazi isključivo iz činjenice dali su ostvarili svoj cilj I poboljšali svoj polumaraton za 5 ili 10 sekundi. S vremenom I iskustvom, možda će se natjecateljski duh izgubiti ali zasigurno će se pojaviti osmjeh na licu. Smanjiti će se broj ozljeda – biti ćete zdraviji I sretniji trkač.
Što onda treba biti dugoročni cilj trkčkog treninga? Svakako I bez sumnje to je biti zdrav I trčati I u svojim 70-im godinama!
Frustracija se definira kao psihološko stanje koje nastaje usljed nemogućnosti da se ostvare željeni ciljevi. Živimo dakle u frustrirajućem svijetu pa se postavlja dobro pitanje dali I jednu rekreativnu aktivnost kao što je trčanje treba načiniti još jednim izvorom iste frustracije. Nerjetko vidimo pognute glave trkača nakon utrke samo zato što je utrka od 10 kilometara odrađena 3 sekunde sporije od zadnje utrku. Zar je to vrijedno toga? Koliko ste se samo puta zapitali kako to da neki vaš kolega trkač sa kojim ste u početku isto trčali (možda čak I bili bolji), sada ide puno brže od vas? Koliko vas je puta to malo pokolebalo? Nikako ovdje ne mislimo da treba trenirati lagano I bez motiva. NE! Trenirajte jako, uživajte u tome, uživajte u pomicanju granica ali dopustite da rezultat polako dođe k vama I ne ganjajte ga po svaku cijenu. Dopustite tijelu da se postupno adaptira. Kaže jedna kineska poslovica da biljka neće bolje rasti ako se čupa iz zemlje već je treba njegovati. Njegujte tako vaše trčanje! Ne uspoređujte se sa drugim trkačima već se uspoređujte samo sa samim sobom I vašim osobnim promjenama.
Postavljanje teških ciljeva (PB vremena) često dovodi do ozljeda, izgaranja, pada motivacije… zar nije šteta?
Maratoni I Ironman triatloni su postali mainstream. Svatko to može, zar ne? Potrebno se samo pojaviti na startu (tako nas barem uvjeravaju). Činjenica je da su potrebne godine I godine za Ironman utrku I barem 12 mjeseci za maraton (ne za početnika). Ljudi se uključuju u ovakva natjecanja sa dobrim namjerama ali često ne odvoje dovoljno vremena za pripremu. Nerijetko, iskustvo ovakvih utrka nije niti blizu onome što su zamislili. Vremena su daleko od planiranog pa I strast prema trčanju pada.
Potrebno je mnogo strpljivosti na našem trkačkom putu. Prihvatite činjenicu na kojoj se razini nalazite. Osjetite povećanje intenziteta I dužine trčanja kao jednu normalnu stvar a ne kao ogroman napor. Osjetite sami da ste spremni za tu prvu peticu, desetku, polumaraton ili maraton. Slušajte svoje tijelo, ono će vam samo reći kad ste spremni za korak naprijed. Dopustite da vaši ciljevi budu u harmoniji sa vašim osjećajem I iskustvom. Ne trebaju nam “teške mete” već mali, postupni koraci naprijed. Na taj način ne samo da povećavate šanse da ćete ostvariti svoje ciljeve, već ćete ih ostvariti sa osmijehom na licu. Zanemarite rezultate svojih prijatelja trkača već se uspoređujte samo sami sa sobom. I Kako je Napoleon jednom rekao: ” Strpljivost, upornost I znoj čine nepobjedivu formulu uspjeha”.